U srijedu, 7. rujna 2016. u 15.30 sati, u crkvi Gospe Sinjske u Sinju provincijal fra Joško Kodžoman služio je misu zadušnicu za redovnika-svećenika fra Vladimira Tadića koji je okrijepljen svetim sakramentima blago u Gospodinu preminuo u KBC Križine u Splitu u ponedjeljak, 5. rujna 2016., u 79. godini života, 61. redovništva i 52. svećeništva.
U koncelebraciji su bili makarski gvardijan fra Ante Čovo, sinjski gvardijan fra Petar Klapež, dekan don Stipe Ljubas i 87 svećenika.
Rodbina, vjernici, časne sestre, bogoslovi, novaci, sjemeništarci i osobni prijatelji došli su se oprostiti od fra Vladimira. Sprovodne obrede, nakon završetka mise zadušnice, na groblju sv. Frane u Sinju prevodio je fra gvardijan fra Petar Klapež.
Oproštaj provincijala fra Joška Kodžomana
„Kroz duge godine s crnim zimama, na udarnim vjetrovima, čekamo svi ono što će doći (…) znam da ni svemirskim letom ne možemo pobjeći sestrici smrti našeg svetog Franje, pa sve ako o njoj i ne mislimo (…) svi odlazimo, ko brodovi na nemirne oceane, odlazimo da se nikad ne povratimo, upravo da okončamo putanju životnog nemira (…) činimo sve da bismo produžili boravak na oblacima, koji nas nose, ne misleći da samo molitve otvaraju tajne i brave prolaznosti k vlastitoj i vječnoj punini i sreći (…) a ja cvatem pod zrakama Suca i bezbrižno čekam posljednji zov“. Tako je zborio i pjevao naš pokojni fra Vlado. Tema smrti i ljudskog skončanja, očito mu nije bila strana niti je od nje bježao. O tom je otajstvu fra Vlado najozbiljnije razmišljao. „Iščekivanje vječnosti“, reče on, „nije bol u vlastitom srcu, nitˈ sjedenje u noći neznanja i tame, smrt nije bol života (…) da postojim to je plamen i vatra moje svijesti, to je uvijek nova začuđenost u mojoj pameti, to je život koji se probija ko gorski potok dok siječe granitne klisure smrti…“ Sa smrću nam se svima valja susresti, a naš je fra Vlado svoje čekanje vječnosti iskazivao i kroz svoje pjesme, koje nose „draž nestrpljivosti duše koja hrli k nebu okovana smetnjama ovozemaljskog“. To je iščekivanje utoliko napetije jer pretpostavlja duge godine čovjekove borbe sa sobom, s vlastitom konačnošću, godine prevladavanja sumnji u mogućnost života, nakon ovozemaljskog života. Za nas kršćane, to iščekivanje podrazumijeva duge godine rasta u vjeri da je uskrsli Krist objavljeni Bog, koji nam je donio spasenje i opravdane razloge zbog kojih se nadamo da se u svakom čovjeku, ipak, krije i nešto više od čovjeka. I dok se neki od ljudi u tom svom polaganom umiranju bore s vlastitom nevjerom i sumnjom, drugima blizina smrti, upravo po zrelosti njihove vjere, označava trenutak spoznaje, koji su dugo i s nestrpljenjem iščekivali. Na vratima smrti, ne nadamo se samo susretu s Bogom, onakvim kakav On doista jest, već se veselimo i susretu sa sobom, kao i sa svima koji su nam tu na zemlji bili dragi i bliski. Naš je pokojni fra Vlado, vjerujem, spreman dočekao taj napeti trenutak, u kojem su mu se otvorile oči za pravu stvarnost onoga što smo i tko smo ovdje i tamo.
I fra Vladu je, Bog, čini se kušao, stavljajući ga pod teški križ bolesti, ali i sve one oko njega, u njihovoj ljubavi i spremnosti da mu, u njegovoj nemoći, do konca ostanu vjerni i odani. Susret s bolešću čisti i preobražava i onoga koji boluje i one koji mu služe. Hvala svima koji su, u danima njegove muke i bolesti, bili od pomoći našem fra Vladi!
Fra Vladimir Ante Tadić rođen je 18. lipnja 1938. od oca Ivana i majke Luce, djevojački Vrdoljak, u mjestu Udovičići, filijalnom dijelu župe Otok. Osnovno školovanje u razdoblju od 1945. do 1953. završio je u rodnim Udovičićima i Sinju. Nakon toga upisao je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju, na kojoj uspješno maturira u šk. godini 1957./58.. U međuvremenu je 6. srpnja 1956. stupio i u franjevački novicijat na Visovcu. Filozofsko-teološki studij pohađao je na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj između 1961. i 1966. godine. Svečane redovničke zavjete, fra Vladimir je položio u Makarskoj 8. prosinca 1962. pred tadašnjim provincijalom fra Jerkom Lovrićem. Svete redove đakonata i svećeništva fra Vladimir je primio u Makarskoj 14. odnosno 15. srpnja 1965. po rukama msgr. Frane Franića. Mladu je misu fra Vladimir proslavio u rodnim Udovičićima na blagdan sv. Roka, zaštitnika mjesta, 16. kolovoza 1965. godine.
Kao mladomisniku Uprava Provincije fra Vladimiru je povjerila službu župnog vikara u župi Vrlika. Godinu poslije, fra Vladimir je premješten u Sinj na službu župnog vikara, gdje ostaje punih šest godina, tri godine u službi župni vikar, te tri godine kao župnik. Kroz to mu je vrijeme, prema provincijskom dekretu, posebno preporučen rad s mladima i nastojanje oko novih svećeničko-redovničkih zvanja. Na vlastitu molbu i traženje, očito poprilično iscrpljen obimom posla u Svetištu i župi, fra Vladimir je, odlukom provincijske Uprave, premješten iz Sinja i određen za dušobrižnika u Münchenu, gdje je radio među hrvatskim iseljenicima. To je dragocjeno pastoralno iskustvo fra Vladimir stjecao kroz šest godina. Prema vlastitom iskazu, neumorno se trudio, kod njemačke crkvene i civilne vlasti, oko unaprjeđenje i poboljšanja životnog standarda naših iseljenika i osiguranja prostora za njihovo okupljanje. U tim je godinama fra Vladimir već počeo osjećati zdravstvene tegobe, navodi perforaciju čira, što mu je znatno utjecalo na kvalitetu života i raspoloženja, te ga je na neki način i prisiljavalo na povratak u Domovinu, gdje se je nadao mirnijem životu i manje stresnom okruženju. Uprava provincije, godine 1979., pozitivno odgovara na njegovu molbu za povratkom u Domovinu i povjerava mu službu župnika u župi Šibenik-Varoš. Nakon životne epizode u Šibeniku, fra Vladimir postaje gvardijan franjevačkog samostana u Sinju i duhovni asistent FSR-a. Tri godine poslije, fra Vladimir, kao župnik, preuzima župe Gradac-Brist, gdje ostaje do 1990. godine. Smatrajući da fra Vladimir posjeduje odgovarajuće kvalitete duha, Uprava mu Provincije povjerava zahtjevnu službu vicepostulatora u kauzi Sluge Božjega o. fra Ante Antića, oko čega se on do krajnjih granica svojih mogućnosti i sposobnosti istinski trudio. U toj je službi fra Vladimir ostao punih četrnaest godina, s prekidom od 2000. do 2006. godine. Kroz to je, naime, vrijeme bio župnik Velikog brda pored Makarske. Konačno, 2009. godine, već dobrano iznemogao i načet bolešću, fra Vladimir biva razriješen službe vicepostulatora. Kratko vrijeme još ostaje, kao ispovjednik, u samostanu Majke Božje Lurdske u Zagrebu, gdje je ostavio duboki trag i proveo značajne godine svoga života, da bi se 2010. godine nastanio u samostanu u Makarskoj. O toj posljednjoj dionici njegovog životnog puta najbolje će nam, malo kasnije, moći posvjedočiti njegov gvardijan. U KBC Križine u Splitu u ponedjeljak, 5. rujna 2016., u 79. godini života, 61. redovništva i 52. svećeništva okrijepljen svetim sakramentima blago u Gospodinu, fra Vlado je dočekao kraj svoga ovozemaljskog hodočašća.
Fra Vladimir je, uz svoj redoviti pedesetjednogodišnji svećenički i pastoralni rad, koji je podrazumijevao nebrojene susrete s ljudima u svim životnim potrebama i na različitim životnim aeropazima, nebrojeni niz održanih propovijedi, homilija, duhovnih obnova za svećenike, redovnike i redovnice, kao i vjernike laike, iza sebe ostavio i zapažen opus pisane riječi, bilo da je riječ o znanstvenim radovima, popularnim člancima ili pjesmama, objavljivanim u brojnim župnim listovima, glasilima, biltenima. U ovoj bih prigodi posebno istaknuo njegov doprinos i zasluge, kao vicepostulatora, za objavljivanje triju zbornika o sluzi Božjem fra Anti Antiću:
- Karizme, lik i djelo sluge Božjega o. Ante Antića(Zbornik radova prvog simpozija održanog u prigodi 25. obljetnice blažene smrti o. Ante Antića u Zagrebu (2. do 4. ožujka 1990.)
- Antićeva baština (Zbornik radova drugoga znanstvenog zbora održanog u prigodi 100. obljetnice rođenja o. fra Ante Antića u Splitu od 3. do 6. lipnja 1993.)
- Posvećeni život(Zbornik radova održan u prigodi 30. obljetnice smrti o. fra Ante Antića i završetka biskupijskog istražnog procesa pri Zagrebačkoj nadbiskupiji održan u Zagrebu od 2. do 4. ožujka 1995.)
Fra Vladimir je, kao vicepostulator, uređivao glasilo vicepostulature „Dobri Otac Antić“
Od ostalih njegovih objavljenih radova, istakao bih: Vodič svetišta Gospe Sinjske (1982.); zbirke pjesama „Svjetlo posred tame“ (1989.) i „Svjetlovid“ (2011.)
Fra Vladimir je uređivao župni list „Naše slovo“ u župi Šibenik-Varoš; bilten „Serafsko zajedništvo“ za Franjevački svjetovni red u Sinju a kasnije i u Zagrebu; župni list „Slovo života“ u župama Gradac n/m i Brist; te župni list „Žlib“ u župi Veliko Brdo.
Živeći aktivne godine svoje svećeničke službe u najsurovijem vremenu, kako sam napisa, bezumlja i borbenog jednoumlja, proživljavajući svu tragediju, bijedu i tamu svoga hrvatskog i katoličkog naroda, posebno u ranim devedesetima, u vremenu kada su „smrti zakucale na vrata mnogih hrvatskih obitelji“, fra Vlado nikada nije ostao bez svjetla vjere i pouzdanja u Božju dobrotu za koju je vjerovao da će nas sve obdariti snagom i dovesti do pobjede. Vjera hrani njegov život i osnažuje njegovo svećeničko poslanje. On je do posljednjeg daha ostao kritičan prema sebi i drugima. Na njegovim su se ljudskim i vjerničkim horizontima uvijek pojavljivale nove prijetnje i opasnosti, nekoć utjelovljene u bezbožnom komunizmu, dok danas, smatraše on, poprimaju obrise i nijanse poganske suvremenosti, koja nas izlaže novim mukama i iskušenjima. Proživljavajući dramu ljudi, fra Vlado pjeva, „trebamo svjesno odbaciti najnovija ropstva propuhanih vjetrova neoracionalizma i agnosticizma – koji nam ostaju šarena kola svih gluposti, novih sudbina, prljavih prestiža – ništavila“. Jedino nas vjera u živog i uskrslog Isus Krista, napisa fra Vlado, može izbaviti od svih novih zala, kao što nas je izbavila iz ralja bezbožnog komunizma.
Fra Vladin život bijaše neumorno traganje za Bogom, za smislom života, za ispunjenjem i osmišljenjem ljudske egzistencije… On je, po svom izričaju, strastveni propovjednik Riječi, koja je, bez obzira bila izgovorena ili napisana, uvijek znala pronaći put do ljudskog i vjerničkog srca. Očaran i potpuno zaokupljen snagom svoga životnog uzora, sv. Franje, serafskog viteza, kako ga naziva, fra Vlado, je i sam slijedio put kreposnog življenja. Nekoliko dana prije smrti, iako njegovo stanje nije ulijevalo nadu u oporavak, sa zanosom mi je govorio o novoj knjizi, koja je u pripremi a govori o sv. Franji: „Provincijale, dao sam joj dobru kondžu! Takva knjiga o sv. Franji, još nije napisana“, reče mi, što me je ganulo, vidjevši s kolikom strašću slijedi svoje životne ciljeve, pa makar se nalazio tik do smrti. Dragi fra Vlade, nastojat ćemo ti ispuniti tu životnu želju i objaviti materijal, koji je rezultat tvoga cijelo životnog duhovnog traganja, znanstvenog istraživanja, umnog razmišljanja…
Jedan mu se svetački lik posebno uvukao pod kožu to je lik Sluge Božjeg o. fra Ante Antića, čiju je dubinu bića dokučio kroz duge godine poniranja u njegov život, djelo i njegovu duhovnu ostavštinu. Potpuno uronjen u bogatu Antićevu duhovnu baštinu, često je znao o njemu govoriti s velikom odanošću, kao o velikom čovjeku i svetcu, te poticati ljude i braću u samostanu da mu se mole i utječu, jer on je isprosio nebrojena čuda. O. Antić, rekao bi fra Vlade, veliki je dar neba Crkvi u Hrvatskoj u vremenu kada su se kod hrvatskog naroda čupali korijeni vjere i Božjega života.
Temperamenta narav našeg fra Vlade znala mu je na životnom putu zadavati velike poteškoće, ali joj se on znao i oduprijeti, jer je othranjen na snažnom vrelu ljubavi svojih dragih roditelja, poučen u vjeri, pobožnosti, strpljivosti, mudrosti svojih redovničkih učitelja, odgojitelja i uzora kreposnog života.
Iako nije lako portretirati ničiji psihološki i duhovni profil, odgovorno bih ustvrdio da je fra Vlado u svojoj ljudskoj osebujnosti u svakom trenutku bio svjestan svog svećeničkog zvanja i poslanja, u kojem je bio do kraja sretan i ispunjen, svjestan svećeničkog dostojanstva koje je branio i obranio, svjestan svog poziva da živi bliskost s običnim malim ljudima, da im pomaže, da se s njima raduje i tuguje, da ih predvodi sigurnim stazama, da s njima i od njih uči…
Ako prihvatimo činjenicu opće ljudske nesavršenosti, kojoj nitko ne može potpuno umaći, možemo ustvrditi da se danas opraštamo od svećenika-redovnika kojega je krasila izrazita neporočnost života, te prepoznatljive crte duhovnosti, pobožnosti i iskrenog domoljublja.
Kao predstojnik franjevačke Zajednice, čiji je fra Vlado bio istaknuti član, u ovom sam trenutku ispunjen ljudskom tugom zbog našega privremenog rastanka, ali i ponosan, zbog činjenice njegovoga plodonosnog, ljudskog, svećeničkog i redovničkog života. Zahvaljujem fra Vladi na autentičnom svjedočanstvu, ljudske i vjerničke hrabrosti i ustrajnosti, kao i na svemu što je učinio a što je bilo dobro za našu Zajednicu, za naš hrvatski narod, za Crkvu katoličku.
Hvala i vama, poštovana obitelji i rodbino pokojnog fra Vladimira. Hvala vam na ovom vrijednom sinu, s kojim ste krvno povezani i kojemu ste već u roditeljskom domu prenijeli jasne ljudske, kulturne i kršćanske zasade vjere i morala.
On je, sa svoje strane, pronio najbolji glas o vama, o svom plemenu, s kojim se ponosio, obitelji, roditeljima i rodnoj grudi koju je iznimno volio.
Kao takav, fra Vlado će ostati u najljepšim uspomenama prisutan u svijesti nas kolega ali, siguran sam, i župljana do kojih su ga odveli putovi Providnosti. Zbog njega ćemo, kao Zajednica i prijatelji s vama i nadalje ostati trajno povezani.
Dragi fra Vlado, hvala ti na predanom radu u svećeništvu, i na požrtvovnosti, koju si pokazivao za svoga života, za dobrobit naše Provincije, Reda, Crkve i svih ljudi u svijetu!
Počivao u miru Božjem!
Oproštajne riječi gvardijana fra Petra Klapeža
Mnogopoštovani oče Provincijale, cijenjene časne sestre, braćo svećenici, draga rodbino prijatelji i znanci od našega fra Vladimira. Kad na kraju ovozemnog života stojimo pred činjenica smrti, kad gubimo osobu koja nam je prirasla srcu, tada se u svakom čovjeku javlja pitanje što je od tih dragih osoba iz njihova proteklog života nama najbitnije. Takvo pitanje u ovom trenutku rastanka od fra Vladimira postavljamo mi fratri njegova subraća, takvo pitanje postavljate i vi draga rodbino od našega fra Vladimira.
Protekli život fra Vladimira svima nama želi reći da tko daje u svojem životu mjesta Bogu tko u njega vjeruje i tko ga istinski ljubi i tko svoj život žrtvuje za drugoga, tome će Bog pripremiti baštinu i smjestiti ga u prostranstva svjetlosti i mira, uzet će ga zauvijek u svoju ljubav i podariti mu vječnu nagradu na nebesima.
Mi vjerujemo u to otajstvo života i smrti. Mi vjerujemo da naši pokojnici ne nestaju u ništavilu. Ne oni žive i dalje kod Boga i uskrsnom prisutnošću i u smrti su nam tako blizu.
Svi mi ovdje prisutni dijelimo takvu vjeru i zato imamo razloga za zahvaljivanje Bogu koji nam je podario u ispunjenom redovničkom i svećeničkom životu našega fra Vladimira. No to nam ne može uzeti bol i tugu, ali može našoj žalosti dati utjehu i unutarnji mir. Taj mir izvire iz riječi Uskrslog Krista ne bojte se smrt je pobijeđena. Proživjevši iskustvo smrti i uskrsnuća svoga Sina, u vjeri, kao najuzvišeniji izraz Božje ljubavi, nama vjernicima Marijino je srce postalo izvorom mira, utjehe, nade i milosrđa. Sve osobine koje se Mariji pridijevaju proizlaze iz toga, iz njezina dioništva u Isusovu uskrsnuću. Od petka do nedjelje uskrslog jutra, ona nije gubila nadu.
Vjera nada i ljubav označavaju vrijednosti svakog kršćanina, a posebno redovničku i svećeničku osobu. U tim tajnama fra Vlade je gledao svoj vlastiti život gledao je svoju redovničku zajednicu, svoju rodbinu i svijet u kojem je živio.
Dragi fra Vlade bio si svojoj redovničkoj zajednici, kao i svojoj rodbini, prijateljima i znancima, poticaj na životnom putu naše vjere. Kroz sav svoj život tolike si snažio svojom riječi, molitvom i ljubavlju. Slaveći svetu Misu navješćujući Isusovu muku smrt i uskrsnuće u vjeri, kao najuzvišeniji izraz Božje ljubavi, na tvom svećeničkom putu Poseban uzor ti je bila naša nebeska Majka. Marijino ti je srce postalo izvorom mira, utjehe, nade i milosrđa.
Zato svoju zahvalnu riječ završavam riječima tvoje pjesme koju si posvetio Čudotvornoj Gospi Sinjskoj prigodom 300. obljetnice njezine pobjede pod Sinjem.
MOLITVA MAJCI BOŽJOJ ČUDOTVORNOJ GOSPI SINJSKOJ 1715. - 2015.
Došla si Gospe Čudotvorna i sveta
Iz Rame u Sinj pred trista ljeta:
Krvavih, tmurnih, velikih i svetih.
Uzdigni nas, Majko, sebi i spasi danas
Svojom pobjedom i prekrasnim sjajem
Vjera tvojih vitezova u Sinju (1715.),
Izraslih snagom vjere harnih Hrvata.
Onog slavnog tvog Uznesenja na nebo,
Kod vjerne molitve tebi, o Gospe,
Sva su djeca po tebi vapili pobjedu bez straha,
Tebi, čuvarice slobode vjernih ti Hrvata,
Koja čuvaš u vjeri i Božjoj ljubavi
Dok te gledaju, spoznaju i mole za Majku.
Ti daješ svoj djeci pobjedu svjetla i spasa
U ljubavi svojoj i svjetlošću Gospoje
Na tvrđavi vjere, molitve i pobjede tvoje.
I danas, o sveta Majko i Gospe mila,
Mi hoćemo u Sinju i posvuda biti glazbala tvoja,
Slavopojna i sveta djeca, tebi i Sinu tvome.
Za nove pobjede vjere, ljubavi i mira neba,
Kao i sve molitve uslišane i procvjetale
Životom, suncem i slavom vječnom;
Dok već gledamo i kličemo pred svetom slikom
I slavonebnim oltarom tvojim i tobom, Majko,
Da tebe neprestano i u svemu podižemo.
Živimo i hoćemo danas i onda.
Kad nam na zemlji više nikome
U ovome svijetu bez ljubavi i tvoje milosti
Neće više biti sjaja.
Velika Gospa 2015.
Fra Vladimir (Ante) Tadić
Draga fra Vladimire do ponovnog susreta u vječnosti, pod okriljem naše nebeske Majke Čudotvorne Gospe Sinjske, koju si posebno štovao i kojoj si se svaki dan molio i pjesme joj pjevao počivaj u miru Božjem i moli se za nas! Pokoj vječni daruj joj Gospodine! I svjetlost vječna svjetlila njoj!
Sažalnica splitsko-makarskog nadbiskupa Marina Barišića
Split, 7. rujna 2016.
Br. 296/2016.
Poštovani oče Provincijale!
Povodom prelaska brata fra Vlade iz zemaljskog života u nebesku domovinu, izražavam svoju pastirsku, ljudsku i kršćansku sućut Vama, oče Provincijale, braći franjevcima Provincije Presvetog Otkupitelja, rodbini, prijateljima i svim poznanicima preminulog brata fra Vlade Tadića.
Zahvaljujem dobrom Vladi na njegovom zauzetom i predanom pastoralnom radu, u našoj Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, u teškim vremenima za našu Crkvu. S ljubavlju je prihvatio biti vicepostulator kauze sluge Božjega fra Ante Antića, svoga duhovnog učitelja. Vjerujem da se sada pridružio njegovoj svetosti kao i svetosti oca Franje, u čijoj karizmi je slavio Boga i radio na spasenju braće i sestara.
Pred kratko vrijeme, fra Vlado, je sa svojim kolegama proslavio zlatni svećenički jubilej. Neka ga Gospodin nagradi i uvede u puninu svoga svećeništva.
Počivao u miru Božjem!
+ Marin Barišić
Nadbiskup splitsko-makarski
Više slika - KLIKNI
Izvor: www.franjevci-split.hr